Recenzija : Sva svjetlost koju ne vidimo - Entoni Dor

O autoru: Entoni Dor je autor zbirki pripovedaka Memory Wall i The Shell Collector, romana About Grace i knjige memoara Four Seasons in Rome. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su četiri O. Henrijeve, tri Puškartove, Rimska nagrada Američke akademije u Rimu, nagrada Gugenhajmovog udruženja, američka Nagrada za najbolju priču itd. Dor živi u Bojsiju u Ajdahu, sa suprugom i dva sina. (izvor:laguna.rs)

Knjiga me nije odmah privukla. Čula sam mnoge ljude da pričaju o njoj pa sam je i ja htjela pročitati. Jednostavno to je knjiga koju morate uzeti u ruke i biti strpljivi. Čekati da vas uvuče u svoje korice. U svoj papir, likove, riječi, misli. Ima jedan komentar koji sam pročitala koji otprilike kaže:” ma ja ne shvatam ovu knjigu. Ne želim da me ljudi pogrešno shvate, ali meni se knjiga ne sviđa jer nešto treba da se desi i nikad se desi”. To je i jedan od razloga zašto ovo pišem. Ovo nije triler gdje imate koluminaciju i gdje se treba dobar završetak. Po ukusu čitatelja.

O čemu se radi u ovoj knjizi? Odmah na početku upoznajemo Mari-Lor koja je slijepa i njenog oca. Otac radi u prirodnjačkom muzeju kao bravar. Paralelno s njihovom pričom ide priča o Verneru Pfeningu i njegovoj sestri Juti. Verner i Juta odrastaju u sirotištu sa Frau Elenom i drugom djecom.

Okosnica ove priče jeste plameni kamen. Dijamant. Star hiljadama godina. Onaj ko ga posjeduje postaje besmrtan, ali nesretan jer svi ljudi oko njega umiru. Taj kamen koji zaključan duboko u muzeju postaje opsesija jednog njemačkog oficira. Sve u ime Firera. Ali takođe nešto krije.

Verner očajno želi da napusti sirotište jer će na taj način pobjeći od teškog rudarskog života. Vernon je bistar i inetligentan dječak. Već kao osmogodišnjak popravlja radio, koji postaje glavna zanimacija njemu i njegovoj sestri,i u tome pronalazi svoju strast. Verner i Juta provose sate slušajući nekog profesora iz Francuske.

Nakon što popravi radio jednom viskom oficiru dobija izuzetnu priliku da se školuje na jednoj od akademija koje obučavaju omladince. Naravno sve za potrebe Rajha.

Juta se tome protivi jer vidi stvari dalje i drugačije nego njen brat.

Hitlerova moć je sve jača i rat je u punom zamahu. 

Mari-Lor odlazi sa ocem u Sen-Melo kod strica Etjena. Tu upoznaje Madam Manek. Mari-Lor u potupnosti mijena život svoga strica. Upravo tada zaista postaje uzbudljivo. Otkrivamo koje uvaženi profesor i znamenitu porodicu Leblan. Marin otac odlučuje da napravi još jednu maketu kako bi joj pomogao da se bolje snađe u novoj sredini.

S druge strane Verner napreduje. Svi su zadivljeni njegovim sposonostima. Upoznaje prijatelja. Neobičnog dječaka zaljubljenog u ptice. Verner tu u upoznaje i druge strane škole i sistema kojeg duboko poštuje.

Ubrzo Marin otac misteriozno nestaje, a strpljivi oficir mahnito obilazi sve gradove Europe u potrazi za dijamantom. Jedna velika nesreća ovo rata naravno pored mnogo žrtava rata jeste krađa nacionalno kulturnog blaga. Razne umjetnine, drago kamenje, zlato sve je to bilo konfiskovano i poslano na jednu jedinu adresu.

Naravno očekujete da se Verner i Mari - Lor sretnu , zar ne? Pa i srest će se. Ali u tome jeste ono najljepše i najtužnije. Ovdje nema romanse. Bar ne za njih dvoje.

Madam Manek i samo organizira neku vrstu pobune, a u nju se upliču i Etjen i Mari-Lor.

Jedna misao koja mi stalno javljala jeste je li morao biti taj glupi rat? Kako bi izgledali milioni ljudskih života da nije bilo rata i patnje i ubijanja?

Sviđa mi se lik Mari-Lor. Hrabra je. Inteligentna i snalažljiva djevojka. Vrsna buduća biologinja uživa u moru, prelijepoj plaži, školjkicama i malim morskim puževima. Tu je strast u njo probudio njen otac dok je sate provodila u muzeju. Ljepota ove knjige i jeste u tome što su likovi tako dobro razvijeni. Do detalja. Ulazimo  ne samo u njihovu psihu već i u njihovu dušu. Ima jako puno detalja. Divnih opisa. Zaista čitajući ovu knjigu vi ste u Bretanji 40-tih godina prošlog stoljeća.

Kad je Verner prvi put on se i zaljubi, ali tu nam pisac surovu realnost baca u lice. Nakon što je spasi od podmuklog oficira i pomogne joj da izađe iz grada oni se rastaju. Moram priznati da sam unaprijed prelistala knjigu da vidim kako njihova priča završava.

Verner gine, ali ne prije što ne ponese nešto sa sobom. Mari se konačno ponovo susreće sa svojim stricom. Napuštaju San-Melo.

Poslije upoznajemo kao obrazovanu mladu ženu. I juta ima svoju priču. I njih dvije se konačno susreću zahvaljujući jednoj osobi.

Jedan poseban detalje jeste što Mari- Lor iščitava knjigu na Brajevom pismu. Dvadeset hiljada milja pod morem. Zaista je poseban način na koji je pisac spojio knjigu Žila Verna i živote ne samo glavnih junaka već kompletan taj period sa putovanjem u Nautilusu.

Ovo je knjiga koju zaista treba pročitati. Možda nije za svakoga. Pogotovu za osobe koje vole da se na kraju kockice se lijepo poslože.

Citat iz knjige: “Otvorite oči, i pogledajte šta možete njima vidjeti prije nego što se zaklope zauvijek”

Dodala sam i neke slike:

 (Izvor:anotherheader.wordpress.com/)

 (Izvor:smartertravel.com

 Memorijalna ploča u St. Malo

 (Izvor:cosettebruhns.wordpress.com). 

St.Malo za vrijeme rata

(Izvor:europeupclose.com)

Volim čitati...

U mojoj porodici nije njegovano čitanje. Kako god to zvučalo čudno. Moji roditelji rođeni 50 i 60 godina u komunizmu su obično skupljali flaše vinjaka i konjaka u regalu negoli knjige. Ne kažem da tada niko nije čitao knjige, ali oni nisu bili u toj skupini. Nažalost ni prijatelji s kojima s se držili. Zašto? Ne znam ...morala sam da radim i da odgajam djecu i nisam imala vremena čitati knjige. Njoj dosta. Meni nije. Zašto ljudi ne vole knjige? Zašto ljudi ne vole da budu pametni? Spadamo u red onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjci - muslimani pa je zato situacija još gora. Kako ostali ljudi na planeti nađu vremana za čitanje?

Kad sam bila mala nisam voljela čitanje. Tako sam htjela započeti ovaj tekst. Ali nije tako. meni zapravo nikad niko nije objasnio zašto trebam čitati. Roditelj koji želi probuditi ljubav prema čitanju moraju pronaći način na koji želi predstaviti knjige djetetu. Da se vratim na svoje roditelje...išli su u školu i naučila sva slova i latinice i ćirilice. Znači to nije bio problem. Idemo dalje, Problem su moja nana i dedo. Možda jer mojoj nani nikad nisu dozvolili da se školuje. Znači društvo. Kako je došlo do toga da 50 % ljudi (muškaraca i žena ) ostane nepismeno? To je ostavilo tragične posljedice po društvo. Kako to da ljudi nisu zabrinuti za sebe?

Biblioteke i knjižare su srce svakog grada i mjesta. Danas u mom mjestu (nije grad) ne postoji knjižara. Dok se nisu počele prodavati knjige po trafikama prije nekoliko godina ne biste mogli kupiti knjigu. Da je pročitate i imate. Imamo biblioteku. Ima zaista dobrih knjiga, ali se minimalno ulaže u kulturu čitanja. Minimalno. Nažalost dok se ne promijeni svijest ljudi i onih za koje glasamo i oni obični mi nećemo napredovati.

Tokom školovanja imala sam jednu svijetlu tačku u obliku profesorice maternjeg jezika. Natjerala me da pročitam knjigu. Je li čudno ako neko prizna da je prvu ozbiljnu knjigu pročitao sa 13 godina? Nažalost tako je, ali tako je sve počelo. Nije da ranije nikad nisam držala knjigu u rukama, ali ovo je bilo nešto drugačije. Mislim upitanju su romani. Dugi romani.Za mene kao dijete tada su zaista bili veliki. Ali ja sam se zaljubila. Otkrila sam da knjige mogu biti nešto divno. Taj svijet u koji uđete i koji vas ponese je neponovljiv. Kada se pronađete u nekom liku i želite da ostanete u toj knjizi.

Cilj svakog profesora bi trebao biti da probudi ljubav u svom učeniku. Razvijati kulturu čitanja i navesti svakog učenika da sam bira svoju literaturu.

Jako me rastuži kad uđem u nečiju kuću, a tamo nema ni jedne knjige. Ni slikovnice. ali ostaje nada da će se neko od njih probuditi i zavoljeti knjige. Da će otkriti taj čarobni svijet mašte.

 Danas sam ja Zaljubljenik u Knjige. Ovaj tekst je uvod u recenzije koje ću ovdje pisati. Ovo je moj doživljaj knjige, likova i svega oko te određene knjige.

Produktivna mama

Kakve sve obaveze ima jedna mama u toku dana?

Ako niste zaposleni u firmi ne znači da zapravo ne radite najodgovorniji posao na planeti: mama. Često se pitam da li radim dovoljno sa svojim djetetom? Koliko vremena treba posvetiti djeci, kući, sebi, edukaciji? Ustajanje, pospremanje, ručak, igra, učenje i odmor. Naravno sve to u jednom danu. Pa i to je moguće. Odgovor je jasan: samodisciplina. Problem nastaje kada shvatiti da vi kao odrasla osoba ne možete da se držite pripremljenog rasporeda ili možda izdržite nekoliko dana, a onda sve po starom.

Samo disciplina - samodisciplina ima veze sa djetinjstvom i odnosom sa roditeljima. Temelji našeg cjelokupnog života postavljeni su vrlo rano. Čitam divnu knjigu koja se zove "Put kojim rjeđe se ide " od M. Scott Peck koja tako jednostavno odgovara na sva moja pitanja. Autor naglašava ovu riječ samodisciplina. "Oruđa koja nazivam samodisciplinom " kaže on su :"odgoda užitka , prihvaćanje odgovornosti, posvećenost istini i održavanje ravnoteže". Ovo je nešto sa čim se borim cijeli život, ali svjesna sam da moram preuzeti kontrolu. Jedan veliki  problem je psihoterapija. Znam da se mnogi ljudi stide da zatraže pomoć najčešće zbog osude okoline. Možda se nekome čini kao izgovor, ali je to teško prevazići. Uvijek sam sebe smatrala osobom kojoj je svejedno šta drugi misle. ali sam shvatila da nije tako. Upravo suprotno. Kao dijete sam iskusila šta znači pokrenuti trač i time uticati na život osobe u tolikoj mjeri da više nikad ne bude ista.

Samopouzdanje...izgubljeno-nađeno

Velika riječ. Za mene lično znači: pronaći snagu duboko u sebi. 

O kojoj se to snazi radi?

Snazi da prestanete slusati druge i počnete voljeti sebe. Da počnete vjerovati sebi i svojim odlukama. Ako su vas odgajali da budete poslušni i da je bolje da prihvatite savjete, trebat će vam neko vrijeme da počnete ponovo vjerovati sebi. 

Moj odgoj je bio upravo ovakav. Mama je uvijek donosila odluke za mene. Odjeća, obuća, školske potrebštine, novac itd. U 25 god života sam shvatila da ja jednostavno ne znam ništa obaviti sama. Naravno ona je uvijek tu da mi pomogne. To mi smeta, ali nekako kad se nađem u teskoj situaciji naravno da se obraćam njoj. To utiče na moju sliku u sebi. Teško mi je.Želim nešto obaviti sama, a ne znam. 

Počela sam razmišljati o ovome kad sam dobila svoje dijete. Ne želim da odraste u nekog bespomoćnog. Za njega ipakželim nešto više.
Život je težak i naš je zadatak da naučimo svoju djecu kako da se bore za sebe. Ne vjerujem da je moja mama imala neke loše namjere , ali u svojoj želji da mi pomogne napravila je nešto suprotno. Razgovarale smo jednom o ovome i spomenula je da se njena majka nije bas brinula za nju.
Rezultat: vrlo sposobna žena u svakoj situaciji. Razmišlja. Njena djeca: depresivna i nesretna. 

Nije da sam oduvijek bila ovakva ali problemi u privatnom životu i na fakultetu i težina uništili su mi samopuzdanje. Izgubila sam vjeru da mogu bilo šta postići. Nikad se nisam liječila od depresije ali nekoliko puta sam pominjala da trebam otići. U protekle 4 god psiha mi je bila u raspadu. Stalno preispitivanje da li radim nešto kakao treba. Prestala sam da živim život. Da udišem zrak punim plućima. Da radim...bilo šta što ce mi pomoći da se pokrenem.

Vraćanje nekih uspomena ili stalno kopanie po prošlosti ne donosi nista dobro. Osjećala sam se još gore jer to ne možete promijeniti. Odlučila sam da od tog nema ništaa. Ti ožiljci su me načinili onakvom kakva jesam.
Trebam sebe nazad. Trebam svoj život nazad. Kako sam nestala. Doslovno bilo je perioda u mom zivotu kad mi je bilo mrsko da se obučem i izađem napolje.
Odbijam da krivim bilo koga. To bi bilo trčanje u krug. 

Ja sam svoja vlastita odgovornost. 

Slika:pinterest

Novi dan - novi početak

Koliko ste u životu rekli : "od danas krećem ispočetka" ?

Lijepo je. Osjećaj je poseban. Kao da poletiš. I tako jedno sedam dana. A šta onda? Nestalo volje, nestalo motivacije, a zadatak nije ni počet. Tako je bilo samnom dugo godina. Jednostavno se ne mogu fokusirati na bitne stvari. Prošla sam kroz nekoliko faza preispitivanja sebe: ko sam i sta je moja svrha na ovom svijetu?
Mislim da je itekako vazno znati odgovore na ova pitanja jer je to ključ uspjeha jer ako niste spoznali ko ste i koja je vaša svrha kako će te se motivisati za dalji rad.
Kad odgovorite na ova pitanja inspiracija dodje sama od sebe. Ja sam supruga, majka, domaćica, studentica, odgajateljica i vjernica. Ovo gore me motiviše da ustanem svako jutro. Da obavim molitvu. Da učim. Potrebno je pronaći odgovor i koristiti ga da svoj život učiimo ljepšim.

Evo ovako...

Ovih mjeseci sebe motivišem da učim. Da ostvarim svoje snove. Želim da dokažem da ja to mogu. N to je konstantna borba. Sa vremenom i sa samim sobom. Kako započeti? Zbog čega sve ovo radim? Riječ edukacija ima široko značenje, a pozvat ću se samo na onu koju svi znamo. Obrazovanje na svim poljima. 
Sebi postavljam pitanje zbog čega nisam dosad završila fakultet?
Možda je moglo biti drugačije da sam neke stvari ranije završila, a opet nema smisla vračati se u prošlost.Trebala bi učiti i iz svojih grešaka. I svi mi ostali

Ove godine sam upisala III godinu pedagoškog fakulteta i kako to obično biva sve je super na početku. Puna motivacije, želje, snova odlučna u tome da sve završim na vrijeme, ali kako se bližio kraj decembra opet  se javljala ona stara ja.. Ona koja odgađa, mrzovoljna, neodlučna. I tako odlučim da promislim. Zbog čega sve ovo radim?Stalno se sebi postavljam ovo pitanje. Ko mi je uzor, moja inspiracija...a i novac koji dajem nije baš mali.

I tako ...pomalo učim. Čuvam svoje dijete...I razmišljam. Oboje ćemo imati koristi od mog uspjeha.

Poenta je u tome...da mi žene stvarno trebamo da se aktiviramo na polju edukacije. Da ustanemo i iskažemo svoj stav. Naravno može neko i reči ...ovo je 21 stoljeće žene se edukuju ako žele. E pa nije baš tako. Veliki je broj primjera djevojčica, djevojaka i žena koje žele da se educiraju, a nemaju mogućnosti. Finansijskih ili bilo kojih drugih nije ni važno.

I to mi je palo na pamet. Bože, kako sam ja nezhvalna. Novac (koliko- toliko), zdravlje, a ja ni da se pokrenem. Šteta. A i mlada sam :)
 Moram da promijenim sebe iznutra jer ja nisam zadovoljna ako nemam konkretnih rezultata. Na šta mislim? Pa na svoj napredak u životu. 

Kako to uvijek biva...sve je lahko zamisliti, smisliti teorije ali sprovesti u praksi e to je već malo teže. Kako da isplaniram vrijeme? Kako da položim sve te ispite, a da niko ne bude zakinut. 
Kao  prvo da bi ste se koncentrisali na ispite neko mora platiti cijenu, ali bolje da to bude stan ili poneki ručak :) a ne škola .

Na internetu sam naišla na more savjeta kako se motivisati, zbog čega učiti, odgađanje i kako sebi pomoći. Što je stvarno super. Pomaže da vam se digne duh i da osjetite da možete i da ostavarite zadane ciljeve. Nisam jedina koja ima dijete i ide na fakultet. Takvim ženama uvijek treba izaći u susret. Čak i ako naiđete na osudu npr. što si rodila dijete ili na vrijeme si trebala misliti o ispitima :(
Ovo zna da iznervira, ali u meni budi inat. Da budem odlučnija u svoj odluci. 
Na mojoj godini ima jedna žena koja ima ko 40 godina. Sticajem okolnosti, jer je porijklom iz Srebrenice iz koje je došla 1995, nije upisala faklutet. Ima dvoje djece, zaposlenog muža i sve stiže na vrijeme. Inspiriše me. 

Drugi slučaj je meni bliska prijateljica koja je također samnom na godini. Ima troje djece i studira...stvar jr u tome što najstarije dijete ima 6 godina. drugo 4 , a treće 23 mjeseca. I sve obavi na vrijeme. Jako inteligentna žena, uvijek na fakultetu sa svježim informacijama.

I zašto i ja da ne pokušam ostavariti svoje snove? Mi sami sebe spriječavamo kad je upitanju ostvarivanje vlastitih ambicija. Strahovi, ljenost, kratkovidost. Svega tu ima.

Sad su ispiti...I veoma sam motivisana da ostvarim ciljeve ;)

Ciljevi

"Nothing can stop the man with the right mental attitude from achieving his goal; nothing on earth can help the man with the wrong mental attitude."

Nemam volje nizašta
Osjećam da sam depresivna. A i ovaj fakultet...stoji u mjestu. Znam da sam sama kriva za to. Uff kako samoj sebi idem na živce
Nisam dosad shvatala svu ozbiljnost situacije. Nisam ja osoba koja bi mogla biti domaćica (iako nemam ništa protiv njih). Šta god mi govorili/mislili o trenutnoj situaciji u BiH fakultet se mora završiti. Riječi,riječi...a šta je zapravo sa djelima? Kako se natjerati?
To je moj najveći problem...to i koncentracija
Ahh...Bože dragi! Imam 24 godine, a nemam ništa od života. Mislim dođete u te godine kad se pitate kakav ste trag ostavili?! Osjećate se prilično jadno kada shvatite da nemate ništa.