Volim čitati...

U mojoj porodici nije njegovano čitanje. Kako god to zvučalo čudno. Moji roditelji rođeni 50 i 60 godina u komunizmu su obično skupljali flaše vinjaka i konjaka u regalu negoli knjige. Ne kažem da tada niko nije čitao knjige, ali oni nisu bili u toj skupini. Nažalost ni prijatelji s kojima s se držili. Zašto? Ne znam ...morala sam da radim i da odgajam djecu i nisam imala vremena čitati knjige. Njoj dosta. Meni nije. Zašto ljudi ne vole knjige? Zašto ljudi ne vole da budu pametni? Spadamo u red onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjci - muslimani pa je zato situacija još gora. Kako ostali ljudi na planeti nađu vremana za čitanje?

Kad sam bila mala nisam voljela čitanje. Tako sam htjela započeti ovaj tekst. Ali nije tako. meni zapravo nikad niko nije objasnio zašto trebam čitati. Roditelj koji želi probuditi ljubav prema čitanju moraju pronaći način na koji želi predstaviti knjige djetetu. Da se vratim na svoje roditelje...išli su u školu i naučila sva slova i latinice i ćirilice. Znači to nije bio problem. Idemo dalje, Problem su moja nana i dedo. Možda jer mojoj nani nikad nisu dozvolili da se školuje. Znači društvo. Kako je došlo do toga da 50 % ljudi (muškaraca i žena ) ostane nepismeno? To je ostavilo tragične posljedice po društvo. Kako to da ljudi nisu zabrinuti za sebe?

Biblioteke i knjižare su srce svakog grada i mjesta. Danas u mom mjestu (nije grad) ne postoji knjižara. Dok se nisu počele prodavati knjige po trafikama prije nekoliko godina ne biste mogli kupiti knjigu. Da je pročitate i imate. Imamo biblioteku. Ima zaista dobrih knjiga, ali se minimalno ulaže u kulturu čitanja. Minimalno. Nažalost dok se ne promijeni svijest ljudi i onih za koje glasamo i oni obični mi nećemo napredovati.

Tokom školovanja imala sam jednu svijetlu tačku u obliku profesorice maternjeg jezika. Natjerala me da pročitam knjigu. Je li čudno ako neko prizna da je prvu ozbiljnu knjigu pročitao sa 13 godina? Nažalost tako je, ali tako je sve počelo. Nije da ranije nikad nisam držala knjigu u rukama, ali ovo je bilo nešto drugačije. Mislim upitanju su romani. Dugi romani.Za mene kao dijete tada su zaista bili veliki. Ali ja sam se zaljubila. Otkrila sam da knjige mogu biti nešto divno. Taj svijet u koji uđete i koji vas ponese je neponovljiv. Kada se pronađete u nekom liku i želite da ostanete u toj knjizi.

Cilj svakog profesora bi trebao biti da probudi ljubav u svom učeniku. Razvijati kulturu čitanja i navesti svakog učenika da sam bira svoju literaturu.

Jako me rastuži kad uđem u nečiju kuću, a tamo nema ni jedne knjige. Ni slikovnice. ali ostaje nada da će se neko od njih probuditi i zavoljeti knjige. Da će otkriti taj čarobni svijet mašte.

 Danas sam ja Zaljubljenik u Knjige. Ovaj tekst je uvod u recenzije koje ću ovdje pisati. Ovo je moj doživljaj knjige, likova i svega oko te određene knjige.

Korak naprijed

Ne tražim od ljudi da me shvate jer je to ne moguće. Kada pronađete onoga ko vas razumije našli ste svoju drugu polovinu srca. To se jednom desi. A onda morate biti pažljivi da to ne izgubite.

Odrasla sam. Čudno je kad to shvatite. Probudite se i znate da vam život ide u drugom smjeru. Lijepo je to. Oslobodite se tereta. Znam da sam samo ja odgovorna za svoje odluke. Nekim ljudima to zaista kasno dođe. Ne mogu kriviti roditelje, ali mama je ta koja me odbijala pustiti da donosim vlastite odluke. Razumijem je. Htjela je sam najbolje. Htjela je da me zaštiti jer njena majka nije nju štitila onoliko koliko je trebala.

Vrijeme je za taj korak. Korak naprijed...