Recenzija : Sva svjetlost koju ne vidimo - Entoni Dor

O autoru: Entoni Dor je autor zbirki pripovedaka Memory Wall i The Shell Collector, romana About Grace i knjige memoara Four Seasons in Rome. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su četiri O. Henrijeve, tri Puškartove, Rimska nagrada Američke akademije u Rimu, nagrada Gugenhajmovog udruženja, američka Nagrada za najbolju priču itd. Dor živi u Bojsiju u Ajdahu, sa suprugom i dva sina. (izvor:laguna.rs)

Knjiga me nije odmah privukla. Čula sam mnoge ljude da pričaju o njoj pa sam je i ja htjela pročitati. Jednostavno to je knjiga koju morate uzeti u ruke i biti strpljivi. Čekati da vas uvuče u svoje korice. U svoj papir, likove, riječi, misli. Ima jedan komentar koji sam pročitala koji otprilike kaže:” ma ja ne shvatam ovu knjigu. Ne želim da me ljudi pogrešno shvate, ali meni se knjiga ne sviđa jer nešto treba da se desi i nikad se desi”. To je i jedan od razloga zašto ovo pišem. Ovo nije triler gdje imate koluminaciju i gdje se treba dobar završetak. Po ukusu čitatelja.

O čemu se radi u ovoj knjizi? Odmah na početku upoznajemo Mari-Lor koja je slijepa i njenog oca. Otac radi u prirodnjačkom muzeju kao bravar. Paralelno s njihovom pričom ide priča o Verneru Pfeningu i njegovoj sestri Juti. Verner i Juta odrastaju u sirotištu sa Frau Elenom i drugom djecom.

Okosnica ove priče jeste plameni kamen. Dijamant. Star hiljadama godina. Onaj ko ga posjeduje postaje besmrtan, ali nesretan jer svi ljudi oko njega umiru. Taj kamen koji zaključan duboko u muzeju postaje opsesija jednog njemačkog oficira. Sve u ime Firera. Ali takođe nešto krije.

Verner očajno želi da napusti sirotište jer će na taj način pobjeći od teškog rudarskog života. Vernon je bistar i inetligentan dječak. Već kao osmogodišnjak popravlja radio, koji postaje glavna zanimacija njemu i njegovoj sestri,i u tome pronalazi svoju strast. Verner i Juta provose sate slušajući nekog profesora iz Francuske.

Nakon što popravi radio jednom viskom oficiru dobija izuzetnu priliku da se školuje na jednoj od akademija koje obučavaju omladince. Naravno sve za potrebe Rajha.

Juta se tome protivi jer vidi stvari dalje i drugačije nego njen brat.

Hitlerova moć je sve jača i rat je u punom zamahu. 

Mari-Lor odlazi sa ocem u Sen-Melo kod strica Etjena. Tu upoznaje Madam Manek. Mari-Lor u potupnosti mijena život svoga strica. Upravo tada zaista postaje uzbudljivo. Otkrivamo koje uvaženi profesor i znamenitu porodicu Leblan. Marin otac odlučuje da napravi još jednu maketu kako bi joj pomogao da se bolje snađe u novoj sredini.

S druge strane Verner napreduje. Svi su zadivljeni njegovim sposonostima. Upoznaje prijatelja. Neobičnog dječaka zaljubljenog u ptice. Verner tu u upoznaje i druge strane škole i sistema kojeg duboko poštuje.

Ubrzo Marin otac misteriozno nestaje, a strpljivi oficir mahnito obilazi sve gradove Europe u potrazi za dijamantom. Jedna velika nesreća ovo rata naravno pored mnogo žrtava rata jeste krađa nacionalno kulturnog blaga. Razne umjetnine, drago kamenje, zlato sve je to bilo konfiskovano i poslano na jednu jedinu adresu.

Naravno očekujete da se Verner i Mari - Lor sretnu , zar ne? Pa i srest će se. Ali u tome jeste ono najljepše i najtužnije. Ovdje nema romanse. Bar ne za njih dvoje.

Madam Manek i samo organizira neku vrstu pobune, a u nju se upliču i Etjen i Mari-Lor.

Jedna misao koja mi stalno javljala jeste je li morao biti taj glupi rat? Kako bi izgledali milioni ljudskih života da nije bilo rata i patnje i ubijanja?

Sviđa mi se lik Mari-Lor. Hrabra je. Inteligentna i snalažljiva djevojka. Vrsna buduća biologinja uživa u moru, prelijepoj plaži, školjkicama i malim morskim puževima. Tu je strast u njo probudio njen otac dok je sate provodila u muzeju. Ljepota ove knjige i jeste u tome što su likovi tako dobro razvijeni. Do detalja. Ulazimo  ne samo u njihovu psihu već i u njihovu dušu. Ima jako puno detalja. Divnih opisa. Zaista čitajući ovu knjigu vi ste u Bretanji 40-tih godina prošlog stoljeća.

Kad je Verner prvi put on se i zaljubi, ali tu nam pisac surovu realnost baca u lice. Nakon što je spasi od podmuklog oficira i pomogne joj da izađe iz grada oni se rastaju. Moram priznati da sam unaprijed prelistala knjigu da vidim kako njihova priča završava.

Verner gine, ali ne prije što ne ponese nešto sa sobom. Mari se konačno ponovo susreće sa svojim stricom. Napuštaju San-Melo.

Poslije upoznajemo kao obrazovanu mladu ženu. I juta ima svoju priču. I njih dvije se konačno susreću zahvaljujući jednoj osobi.

Jedan poseban detalje jeste što Mari- Lor iščitava knjigu na Brajevom pismu. Dvadeset hiljada milja pod morem. Zaista je poseban način na koji je pisac spojio knjigu Žila Verna i živote ne samo glavnih junaka već kompletan taj period sa putovanjem u Nautilusu.

Ovo je knjiga koju zaista treba pročitati. Možda nije za svakoga. Pogotovu za osobe koje vole da se na kraju kockice se lijepo poslože.

Citat iz knjige: “Otvorite oči, i pogledajte šta možete njima vidjeti prije nego što se zaklope zauvijek”

Dodala sam i neke slike:

 (Izvor:anotherheader.wordpress.com/)

 (Izvor:smartertravel.com

 Memorijalna ploča u St. Malo

 (Izvor:cosettebruhns.wordpress.com). 

St.Malo za vrijeme rata

(Izvor:europeupclose.com)

Volim čitati...

U mojoj porodici nije njegovano čitanje. Kako god to zvučalo čudno. Moji roditelji rođeni 50 i 60 godina u komunizmu su obično skupljali flaše vinjaka i konjaka u regalu negoli knjige. Ne kažem da tada niko nije čitao knjige, ali oni nisu bili u toj skupini. Nažalost ni prijatelji s kojima s se držili. Zašto? Ne znam ...morala sam da radim i da odgajam djecu i nisam imala vremena čitati knjige. Njoj dosta. Meni nije. Zašto ljudi ne vole knjige? Zašto ljudi ne vole da budu pametni? Spadamo u red onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjci - muslimani pa je zato situacija još gora. Kako ostali ljudi na planeti nađu vremana za čitanje?

Kad sam bila mala nisam voljela čitanje. Tako sam htjela započeti ovaj tekst. Ali nije tako. meni zapravo nikad niko nije objasnio zašto trebam čitati. Roditelj koji želi probuditi ljubav prema čitanju moraju pronaći način na koji želi predstaviti knjige djetetu. Da se vratim na svoje roditelje...išli su u školu i naučila sva slova i latinice i ćirilice. Znači to nije bio problem. Idemo dalje, Problem su moja nana i dedo. Možda jer mojoj nani nikad nisu dozvolili da se školuje. Znači društvo. Kako je došlo do toga da 50 % ljudi (muškaraca i žena ) ostane nepismeno? To je ostavilo tragične posljedice po društvo. Kako to da ljudi nisu zabrinuti za sebe?

Biblioteke i knjižare su srce svakog grada i mjesta. Danas u mom mjestu (nije grad) ne postoji knjižara. Dok se nisu počele prodavati knjige po trafikama prije nekoliko godina ne biste mogli kupiti knjigu. Da je pročitate i imate. Imamo biblioteku. Ima zaista dobrih knjiga, ali se minimalno ulaže u kulturu čitanja. Minimalno. Nažalost dok se ne promijeni svijest ljudi i onih za koje glasamo i oni obični mi nećemo napredovati.

Tokom školovanja imala sam jednu svijetlu tačku u obliku profesorice maternjeg jezika. Natjerala me da pročitam knjigu. Je li čudno ako neko prizna da je prvu ozbiljnu knjigu pročitao sa 13 godina? Nažalost tako je, ali tako je sve počelo. Nije da ranije nikad nisam držala knjigu u rukama, ali ovo je bilo nešto drugačije. Mislim upitanju su romani. Dugi romani.Za mene kao dijete tada su zaista bili veliki. Ali ja sam se zaljubila. Otkrila sam da knjige mogu biti nešto divno. Taj svijet u koji uđete i koji vas ponese je neponovljiv. Kada se pronađete u nekom liku i želite da ostanete u toj knjizi.

Cilj svakog profesora bi trebao biti da probudi ljubav u svom učeniku. Razvijati kulturu čitanja i navesti svakog učenika da sam bira svoju literaturu.

Jako me rastuži kad uđem u nečiju kuću, a tamo nema ni jedne knjige. Ni slikovnice. ali ostaje nada da će se neko od njih probuditi i zavoljeti knjige. Da će otkriti taj čarobni svijet mašte.

 Danas sam ja Zaljubljenik u Knjige. Ovaj tekst je uvod u recenzije koje ću ovdje pisati. Ovo je moj doživljaj knjige, likova i svega oko te određene knjige.